ruke su ti hladne, ali nije me briga. poljubi mi vrat i primi me čvrsto, zanesi se. i ne marim što nemam pojma zbog čega ovo radim. jednostavno je, zato šuti i budi moje afektivno djelovanje. samo još noćas.

ovdje gdje je sve nevino i gdje iskra rokenrola postoji u svojem najčišćem obliku. bez novca i ugovora, ucjena, laži. samo glazba i hrpa djece sa punim džepovima snova.
pitam se, kud će me ta iskra noćas odvesti? hoće li me možda pijanu, na dobrim rukama, odnijeti u nečiji sigurni zagrljaj ili ću zalutati u plamen čežnje koji je sam za sebe dovoljan opijum uma. hoću li izgorjeti u strasti ili ću promijeniti nečiji svijet samo jednim osmjehom?
no, koliko god bilo fantastično, na kraju ću u jutro pokupiti stvari, poljubiti stranca u ćelo i nestati natrag u svoju paralelnu stvarnost. vratiti se tebi ispod toplih pokrivača i sa zanosom ti pričati o novim iskustvima i uspomenama.
dugo ti već nisam pisala, znam, oprosti zbog toga. jadan je izgovor reči da nisam imala vremena, ali vlak prolaznosti neumorno tjera dalje, brže. a onda kad skočim s njege i udarim o tvrdu i hladan zemlju, shvatim da ponekad zaboravljam najbitnije stvari. a sve se to svodi na jedno. na kraju dana samo trebam tebe. da me zagrliš i tiho šapneš da je u redu ponekad padati i plakati. na kraju dana samo želim na tvojem ramenu bezbrižno usnuti. jer ti me držiš, lječiš moje slomljene snove.
(pojma nemaš kako ti volim pisati. ako to znači da nisam odrasla, u redu je. vjeruj mi, onda nikada ni ne ću.)



ipak, nisam još naučila što učiniti kad se iskra ugasi. umorno i usamljeno, pomalo je strašno čekati u mraku. tamo se čak i sjajna iluzija njega pretvara u čudovište. molim te, prestani me mučiti, ne mogu više.

vaša, S.