lijepo je, upravo zato imam pravo na strah da će nestati.

primi me za ruku, onako kako ti znaš. privuci me k sebi i zagrli snažno. spasi me, molim te, jer ne poznajem drugi spas. smiri me šapatom i uspavaj. prekasno je sad za biježanje. prepusti se samo i poljupcem mi oduzmi dah. ništa ne brini, tvoja sam.
već neko vrijeme, ni sama ne znam zašto, prešućujem riječi koje mi leže na usnama i žude za trenutkom kada će s njih pobijeći. nesigurne su, iskrene i najviše od svega prestrašene. vjerojatno zbog toga što su tako dugo počivale zaboravljene. pa umjesto da ti išta kažem, pretapam riječi u poljubac, u nadi da ćeš ih sam pročitati kad te ranim jutrom sva snena u nasmijani obraz niježno poljubim.

toliko je jednostavno. da, za sreću je dovoljno samo spokojno pokraj tebe ležati dok u mračnoj sobi promatramo igru svjetla i dima.



a ti, nemoj se bojati, i dalje sam tu. u bojama i glazbi, dimu i mirisu poznatog društva. nema te ljubavi koja bi me uzela ili te promijene koja bi mi zatočila duh. iz krajnosti u krajnost, kroz sve lude hirove, bit ću uz tebe. lovit ću te mračnim ulicama koliko god da bježala od sebe ili pak mene. i dok plešeš sa kišom, znaj da nisi sama. ne moraš ništa reći, sve mi je jasno. malena, ista si ja.

iako je prošla ponoć, i dalje sam ostala ista ona djevojčica, s krvavom tintom baš kao i bez nje. nasmijana, sanjiva, dijetinjasta i bezbrižna koliko god to mogu biti. ipak, nikad ne bih rekla koliko se stvari od ponoći do ponoći može promijeniti. nikad nisam očekivala da će mi ovog puta prolaznost više donijeti nego odnijeti.

napisane riječi nisu ni približno dovoljne da bi ulovile osjećaj ovog trenutka. eto, toliko se živom osjećam. :)


do sljedećeg puta, vaša S.

i, reci mi, da li imaš sve sada kada si dobila ono što si toliko dugo željela? čini li te sretnom ovaj razdror između razuma i srca? što ćeš dalje? ja znam da tuđa srca slamati nećeš, ne možeš. jedino slomljeno bit će tvoje. ne biste vjerovali, ali istina je, čak i kurve imaju srce.

da, zakucalo je na trenutak. na hladnom balkonu dok sam ti bosim prstima stajala na tenisicama, a tvoje su me ruke držale čvrsto kako ne bih pala. smiješno je, zar ne? kako sam opet postala naivno janje. najgore od svega je to što mi se zaista sviđa ova laž u kojoj me držiš, čini se toliko iskrena i stvarna. pitanja u mojoj glavi se gomilaju, ali bojim se odgovora, bojim se da ćeš pobjeći.



misliš li na mene dok sam stojiš u svojem oblaku dima i hladan gledaš u daljinu? reci mi dušo, je li ovo samo površno ili zaista obožavaš svaki moj dodir? jesmo li zabava ili se trudiš sakriti ono što se skriva ispod nje? zar si tako dobar glumac ili ponekad ipak dopustiš da maska padne s lica pa tada pogledaš ove prestrašene oči iskreno? hoćemo li izgorjeti i zaboraviti? hoćemo li nastaviti s našim pustim traženjem i ispraznom zabavom na cesti bezbrižnosti?
ne znam jesi li zaista slijep ili samo ne želiš vidjeti, u svakom slučaju, ostavit ćeš trag, makar ti to nikad ne ću priznati.

ljeto je prošlo, a ja se čvrsto držim za svaki trenutak spokoja na ovom mjestu. tu gdje je dom, gdje zvijezde svaku večer za mene sjaje. ispod svoda gdje osjećam se sigurno. utopljena u idilu počinjem se plašiti straha koji se polako uvlači u kosti nagovještavajući odlazak. ne želim odrasti, ne želim otići!

da, ljeto je prošlo, ali miris tebe i miris svježe opranog rublja još će neko vrijeme na mojim rukama ostati.
a ti, hoćeš li me se sutra sjećati?


s ljubavlju, S.

jedan mi je prorok noćas rekao da se ljudi najviše boje raditi ono što vole. od onog što žele još više bježe, daleko, na potpuno suprotnu stranu. istina je, ja se bojim priznati ti, a pokazati djelima bilo bi još gluplje. samo sam dijete koje se još uvijek navikava na prolaznost i skriva se od tupe boli. svejedno, svaki put kad griješim ja uporno mislim na tebe.



kad bi riječima mogla napisati sreću vjerojatno bi, dušo, napisala tvoje ime, a kad bi riječima pisala mladost mislim da bi napisala njegovo. jer ovo je jedan od onih nevinih trenutaka bezbrižnosti utopljenih u plamenu strasti. iskre i slučajnost u beskrajnim noćima, trzaj u žamoru i zapetljane vlasi. iz nekog se razloga osjećam kao kod kuće kad se, obavijeni zastorom dima, pijani smijemo slatkim smijehom. i svjesna sam da ću na kraju crnim vinom liječiti krvave rane. no, dok traje, ne žalim ni trenutak ovog prokletstva sa tvojih otrovnih usana. moji su prsti na tvojoj češljusti, a tvoja kosa u mojim očima. manipulacija je divna igra. ipak, koliko god se trudila, protiv sebe ne mogu ići.

pogled te izdao, samo da znaš.

do sljedećeg puta, S.

žvakaće od jagode ne će me spasiti starenja, ali će ga barem zasladiti.

taman kada sam pomislila da će ovo biti zima bez snijega, čarolija djetinjstva snažno me zgrabila i bacila u njegovu bijelinu. pa sada mokra i nasmijana opet trčim prema kardinalnim greškama bez previše razmišljanja. nije me briga, sve dok me ova strast, kojoj se nikako ne mogu otrgnuti, vodi. neka svira rokenrol! ja ne ću mariti i ne planiram planirati. znaš, jedna riječ je dovoljna da me oživi, jedno djelo da mi da smisao. dođi i obori me s nogu onako kako znaš. ovog se puta ne ću praviti hladna. povući ću nas oboje u propast, obečajem.



nitko mi ne može oduzeti ovu vilinsku prašinu i osmijeh. nažalost, nitko me ne može promijeniti. znala sam da će do ovog prije ili kasnije doći samo možda nisam bila spremna. ljudi odlaze i ljudi se mijenjaju, ljudi se zavaravaju i skirvaju u laži. fališ mi, istina je, ali to ne znači da je život stao. čokoladno mlijeko i dalje je istog okusa, a ja još uvijek prestrašena trčim u krug kroz sobu punu dima i ogledala.

imam boljih, a imam i lošijih dana. no, negdje duboko ispod djetinjeg humora i prolazne naivnosti, na ovoj najgoroj mogućoj cesti, pronalazim sebe. osjećam da ću jednog dana biti potpuna.

S.

ruke su ti hladne, ali nije me briga. poljubi mi vrat i primi me čvrsto, zanesi se. i ne marim što nemam pojma zbog čega ovo radim. jednostavno je, zato šuti i budi moje afektivno djelovanje. samo još noćas.

ovdje gdje je sve nevino i gdje iskra rokenrola postoji u svojem najčišćem obliku. bez novca i ugovora, ucjena, laži. samo glazba i hrpa djece sa punim džepovima snova.
pitam se, kud će me ta iskra noćas odvesti? hoće li me možda pijanu, na dobrim rukama, odnijeti u nečiji sigurni zagrljaj ili ću zalutati u plamen čežnje koji je sam za sebe dovoljan opijum uma. hoću li izgorjeti u strasti ili ću promijeniti nečiji svijet samo jednim osmjehom?
no, koliko god bilo fantastično, na kraju ću u jutro pokupiti stvari, poljubiti stranca u ćelo i nestati natrag u svoju paralelnu stvarnost. vratiti se tebi ispod toplih pokrivača i sa zanosom ti pričati o novim iskustvima i uspomenama.
dugo ti već nisam pisala, znam, oprosti zbog toga. jadan je izgovor reči da nisam imala vremena, ali vlak prolaznosti neumorno tjera dalje, brže. a onda kad skočim s njege i udarim o tvrdu i hladan zemlju, shvatim da ponekad zaboravljam najbitnije stvari. a sve se to svodi na jedno. na kraju dana samo trebam tebe. da me zagrliš i tiho šapneš da je u redu ponekad padati i plakati. na kraju dana samo želim na tvojem ramenu bezbrižno usnuti. jer ti me držiš, lječiš moje slomljene snove.
(pojma nemaš kako ti volim pisati. ako to znači da nisam odrasla, u redu je. vjeruj mi, onda nikada ni ne ću.)



ipak, nisam još naučila što učiniti kad se iskra ugasi. umorno i usamljeno, pomalo je strašno čekati u mraku. tamo se čak i sjajna iluzija njega pretvara u čudovište. molim te, prestani me mučiti, ne mogu više.

vaša, S.